Priroda i umjetnost
Maja Fowkes

Poznati eko-psiholog Theodore Rozsak kaže da su ljudi zapravo svijesni ekoloških problema, kao i potrebe za promjenom. Svijesni smo dakle da smo uhvaceni u zamku sistema koji je ekološki nezdrav. Rozsak smatra da dok god živimo izvan ravnoteže s našim životnim okolišom, ne mogu se uspostaviti niti dobri osobni ili meduljudski odnosi.

Drugi psiholozi naglašavaju kako u 100 godina psihoanalize stanje u kojem se našlo covjecanstvo nikad nije bilo gore i dok god su naše rijeke prljave i priroda oko nas zagadena, nema temelja za iscijeljenje naše duše.

Razlozi krize u kojoj smo se zatekli najcešce se traže u industrijalizaciji. Industrijalizacija pocinje u doba prosvijetiteljstva u kojem se velica razum i eksperiment. Razmišljanje ljudi pocinje se strukturirati prema ekonomskim terminima. Ekonomija postaje imperativ. Kapitalisticki princip rasta se temelji na pretvaranju prirode, koja je u svojoj biti subjekt u nešto što je samo objekt, roba, izvor sirovina. Priroda se, znaci, transformira od nezavisnog subjekta u cisti objekt. Ideologija industrijske modernizacije, bilo u svom kapitalistickom bilo u komunistickom obliku se temeljila na ljudskoj dominaciji nad prirodom.

Cijela je zapadna civilizacija gradena na vjerovanju da je dominacija nad prirodom tajna naše sigurnosti i moci. I potpuno se posvetivši tom cilju, postupno prestajemo suosjecati s ostalim biološkim zajednicama s kojima dijelimo planetu. Isto tako, naš odgoj koji nas uci o podijeljenosti na tijelo i dušu, o potrebi prevladavanja i skrivanja osjecaja I o nadmoci razuma doveo je do toga da otudenost, egoizam i iskucivost karakterizira i naše meduljudske odnose. Nismo se otudili samo od prirode, biljki, životinja, nego i od samih sebe.

Richard Mabey, autor slavne knjige “Besplatna hrana” u kojoj poziva ljude da odu u šumu i sakupe hranu koju im priroda nudi kaže:
Najneposredniji odnos koji uspostavljamo s prirodom je putem naših osjecaja. Upravo kroz osjecaje i maštu stjecemo iskustvo povezanosti, boli zbog razdvojenosti i izumiranja, radosti zbog rodenja i proljeca, a ne putem otudenosti znanstvenih dokumenata. Pomocu mitova, prica, umjetnosti, metafore i igre spoznajemo koji nam je smisao i mjesto u svijetu. Ako uzmemo da su jezik i mašta ono što nas obilježava kao vrstu, kroz njih onda i postižemo najiskrenije ljudske, a prema tome i najistinskije ekološke veze sa svijetom.
Dakle, ako živimo u suglasju našom dušom i osjecajima onda smo ljudi u pravom smislu rijeci, pa prema tome i skladni s prirodom.

Kultna teoreticarka zelene umjetnosti, Suzi Gablik tvrdi da je novi povijesni i evolucijski stupanj svijesti onaj u kojem ce se uspiješnost u životu mjeriti po tome koliko smo suosjecajni i društvenobrižni. A samo ce sposobnost suosjecanja, dakle briga za druge i osjetljivost prema prirodi, omoguciti oporavak i dati smisao postojanja kako društvu tako i umjetnosti.

Kao rezultat opceg osjecanja da se nalazimo usred globalne ekološke krize, poziva se na pomak u odnosu prema prirodi u svim sferama ljudskih znanja i aktivnosti, pa tako i u likovnoj umjetnosti.

Od egocentrizma ka ekocentrizmu
Kao što je naše društvo na neki nacin indiferentno prema prirodi, tako je i prema umjetnosti. Danas prevladava shvacanje da umjetnost cine nepokretni predmeti izdvojeni iz svakodnevnog života i posloženi u muzeje i galerije. A umjetnicki svijet preslikava vrijednosti koje prevladavaju u kulturi opcenito i usmjerava se ka proizvodnji, suparništvu medu umjetnicima i stvaranju umjetnosti samo radi umjetnosti.
Odgojeni smo tako da na umjetnike gledamo s jedne strane kao na gubitnike na rubovima društva, a s druge strane ih slavimo kao nadljudske genije. Oba pak stereotipa izdvajaju umjetnost i umjetnike iz svakodnevong života.
I sama je moderna umjetnost pridonjela toj situaciji, promovirajuci tzv. visoku umjetnost koja ima smisao samo u odnosu na druga umjetnicka djela, naglašavajucu formalne kavalitete, a zanemarujuci sadržaj. I danas se ovdje studira umjetnost tako da se studente prisiljava na gledanje linija, oblika, ritma, a negira se bilo kakva poruka prizašla iz sadržaja. Takoder se redovito susrecemo sa stajalištima da umjetnik ima neogranicenu slobodu stvaranja i izražavanja i ne može si dozvoliti bilo kakav utjecaj društva na njegovo stvaralaštvo. Dakle, bilo kakav angažman umjetnika u pitanjima politicke I društvene odgovornosti je uzet za zlo i navodno škodi umjetnosti. Gotovo da izjednacujemo umjetnika i slobodu. Radi se o modernistickim mitovima, koji se cine nesalomljivima poput recimo principa slobodne trgovine.

Danas postoji puno umjetnika koji svojim radom nastoje ukinuti nametnutu podjelu na umjetnost i život, razum i tijelo, i koji su se odmakli dalje od naglaska kulture na vanjska dostignuca, novac i pozicije pokušavajuci ponovo uspostaviti duhovnu ravnotežu. Brojni umjetnicki projekti pod vodstvom umjetnika danas se odvijaju ne u galerijama ili muzejima, nego u zajednici npr. djece, mladih odnosno odredenih društvenih skupina kojima je taj projekt namijenjen.

Tako postoje i brojne akcije umjetnika koje su direktno vezane uz zaštitu okoliša.
Vec spomenuta Suzi Gablik smatra da je odlazak umjetnika u prirodu i iscjeljivanja npr. rijeka od necistoca pomak u umjetnosti dvadesetprvog stoljeca, jednak onom kada je Marcel Duchamp izložio pisoar u galeriji i time odredio smjer umjetnosti dvadesetog stoljeca. Dakle, ako je u galeriji izloženi pisoar oznacio umjetnost 20. onda je ritualno cišcenje rijeke od strane umjetnice obilježlje pomaka u umjetnosti dvadesetprvog stoljeca.

Odnos umjetnika prema prirodi u modernom se dobu temeljio na kategorijama pejzažnog slikarstva, kao i skulpuralnom modelu koji izdvaja apstraktne oblike iz njihovog prirodnog konteksta. Vec od vremena renesanse pocinje se na prirodu gledati tzv. empiricnim ili vantjelesnim okom, a u pejzažima romantizma 19. stoljeca priroda se idealizira i prikazuje ili kao velicanstvena divljina ili kao piktoreskna scena. Moderna umjetnost dvadesetog stoljeca je apstrahirala ciste forme iz prirode, ali je zadržala distancu i otudenost. Pa i tzv. land art 60tih i 70tih na neki nacin pripada kulturi dominatora buduci je prirodu tretirao kao veliko platno, na kojem su umjetnici ostavljali svoje tragove.
Današnji umjetnici razlikuju se od prijašnjih po tome što oni zapravo nastoje iscijeliti prirodu od ljudskih tragova i shvacaju je kao ne kao nešto što je izvan nas nego dio nas.
Na web stranici nedavno osnovanog zelenog muzeja (www.greenmuseum.org)
donosi se i definicija ekološke umjetnosti
1) interpretira prirodu, stvara djela koja nas informiraju o prirodi i njenim procesima ili o ekološim problemima s kojima se suocavamo.
2) Stvara umjetnicka djela iz prirodnih izvora i materijala
3) Propituje naš odnos s prirodom i predlže nove nacine suživota
4) Vraca i obnavlja ošteceni okoliš, odnosno obnavlja ekosisteme na novi i cesto estetski nacin.

Samo za primjer možemo spomeniti mladog splitskog umjetnika Ivana Buru. U njegovom prošle jeseni izvedenom performansu i instalaciji pod nazivom “Silikonska dolina” on se pojavljuje u crnoj kukuljici poput srednjovjekovnog plesaca smrti i kosom kosi travu da bi poslije posijao genetski modificirano sjemenje. On takoder izlaže teglice s posijanim žitom, stari hrvatski narodni obicaj u doba Božica vezan uz osiguravanje blagostanja za narednu godinu. Bura sije genetski modificirano žito. Jasno je da on kometira današnji trenutak i plešuci kosom ples smrti opominje nas: Jesmo li se zbog silikonske doline spremni odreci i naše tradicije i prirode?
Budimpeštanski umjetnik Csasar Peter napustio je svoj atelje koji smatra mrtvim mjestom i otišao u šumu. On gradi kuce na drvecu od sakupljenih dasaka i drugih materijala i živi u njima, ponekad i u gradskom parku. Slicnih je primjera iz suvremene umjetnosti puno.

Medutim, na kraju je važno podsjetiti da kao što iskljucujemo umjetnost iz svakodnevong života, tako i zatomljujemo kreativnost u sebi samima.
Prema mišljenju vodecih antropologa, umjetnost je vrsta biološki utemeljenog ponašanja, koje je uvjetovano univerzalnom ljudskom potrebom da cinimo stvari posebnima.
Polazeci od te ideje da svi imamo urodenu potrebu za kreativnošcu i da je umjetnost nešto što ljudi stvaraju, a ne samo konzumiraju, odlucili smo povodom Dana planete Zemlje pozvati naše sugradane da izlože svoje fotografije na temu “Moc i ranjivost prirode”.Tako smo na neki nacin pokušali probuditi umjetnike u nama samima a istovremeno i uciniti nas osjetljivijim za prirodu. Takoder pozivom upucenim skupinama vezanim uz prirodu u našem gradu željeli smo se upoznati, približiti i nadamo se polako zauzeti mjesto u svakodnevom prostoru naših misli. Pod pojmom ljudske kreativnosti podrazumjevamo meduljudsku povezanost, društvenu odgovornost i ekološku osjetljivost.
Mi smo izložili naša stajališta vezana uz umjetnost i prirodu, a želja nam je na okruglom stolu saznati više o tome kako u drugim podrucjima naše djelatnosti možemo izraziti našu kreativnost kako bi pobudili što bolju povezanost medu nama, što vecu odgovornost i ekološku osjetiljovst, odnosno kako živjeti u skladu s prirodom.

U Slavonskom Brodu, 22. travnja, 2003.