Strategija Pomaka

 

Zlatko Kozina
Žuto, narancasto, crveno...kreni!

biografia

04. 06 - 25.06. 2004.

U želji da shvatimo smisao našeg života i okruženja u kojem se nalazimo, neprestalno moramo citati tekstove koje nam odreduju naši prostori i mjesta, naše povijesne okolnosti, politicki sistemi, psihološki procesi i naravno obilje prizora oslobodenih kroz medije, literaturu i umjetnost. Kako, onda, u tom kontektu citati slike Zlatka Kozine?

Sam umjetnik konstantno reinterpretira povijest umjetnosti i preispituje svoju poziciju u suvremenoj umjetnosti. U svom se radu služi eklekticnim rasponom kritickih izvora koje ponovno iskorištava putem tekstualnih ili vizualnih citata. Na jednom od platana možemo procitati rijec medaš, prekriženu i negiranu. To je sarkasticna aluzija na opsesivno traganje kricara za kanonskim djelima koja stoje kao prekretnice u povijesti umjetnosti, kao što su Picassove Gospodice iz Avignona, Maljevicev Bijeli kvadrat na bijelom ili Pollockovo gestualno slikarstvo. U Kozininom radu imamo, s jedne strane, referencu na post-modernisticku umjetnicku praksu koja odbija koncept originalnosti i autorstva. S druge pak, on potpisuje svoja platna, iako tvrdi da ne postoji jedno ispravno citanje ili nacin na koji ona trebaju biti postavljena. Teoreticarka Griselda Pollock dotice se ove dvojakosti u svojim raspravama, ona odbacuje mit o indivualnom umjetniku-geniju, medutim okrece se starim kritickim terminima, kao što je ‘kreativnost’ i ‘jednina’ za citanje djela suvremene umjetnosti.

Za razliku od prijašnjeg stvaralaštva, u novoj seriji slika Zlatka Kozine vidljiv je jasan pomak ka ocišcenju vizualnog polja. Umjetnik o svojim ranijim slikama govori kao o egzistencijalistickim po karakteru i sada ih smatra dokumentima. ‘Ne bih više mogao raditi takve grafizme, više me zanima monokromija, sada mi se svaki dodatni potez kistom cini suvišnim.’ Ogoljenjem svojih slika od dodatnog sadržaja, Kozina ih uzdiže iz svakodnevnog i smiješta u trans-historijski kotekst: ‘Zanima me holisticki pogled na svijet i njegova duhovna dimenzija.’

Još jedna važna paradigma u umjetnikovom radu je povezanost izmedu umjetnosti i znanosti, a manifestira se na više razina. Tako je matematicka krivlja, na primjer, uzeta za temu jedne slike. Umjetnik se cesto služi terminima iz fizike kada govori o korištenju boja. U ovoj seriji su žuta, narancasta i crvena interpretirane kao boje koje zrace sa platana i usmjerene su ka gledatelju. Ove tople boje su takoder elementarne boje alkemije. Nadalje, Kozina usporeduje svoju praksu sa centrifugalnim gibanjem, koje djeluje poput spirale s izvorom u centru i kretanjem prema van, zahvacajuci i pokrecuci pritome sve na svome putu.

I konacno, jedna od osnovnih postavki vizualne pismenosti je cinjenica da kada promatramo svijet oko sebe, baš poput mnogih drugih organizama, posvuda vidimo lica. W.J.T. Mitchell tvrdi da je ‘naš mozak programiran tako da regira na znakove iz okoliša koji bi se mogli prepoznati kao oci ili lice’. Primjeri iz prirode sežu od ociju kamenica do lica sove koja se zrcale na ‘ocicama’ krila leptira. Analogno tome, u razgovoru o svom slikarstvu, Zlatko Kozina naglašava da oci možemo išcitati i u najapstraktnijim formama: ‘To su lica za mene, raspored ociju, nosa i usta je kozmicki raspored.’ U intertekstualnoj zbrci naše svakodnevnice, ovi se arhetipski znakovi još uvijek pojavljuju i podsjecaju nas da nismo sami.

Izložba je organizirana uz potporu Grad Slavonskog Broda.